Mali savjeti za sretniji zivot i jos poneka prica ��

Mnogo puta u zivotu mi se desilo da me neki prijatelji ili samo poznanici upitaju,,Daj mi reci kako uspijevas,kako mozes to sve,kako si izdrzala?,,. Nema tu carobne formule. To je samo zivot. Krenete dalje jer znate da morate. Znate da je svaki dan jedan novi pocetak,sansa za nesto vise,bolje,jace. Sretni ste na vecer jer ste prezivjeli taj dan,radujete se jutru jer znate da sa njim dolazi i nova prilika. Uvijek sam se i sama divila i uvijek cu se diviti takvim nazovimo ih,,herojima zivota,,. Takvi ljudi nikad od nikog ne dobivaju ni medalje,ni priznanja,njihova medalja je crvene boje i kuca im u grudima.  Kako dati bilo kakvo priznanje osobi koja je tragicnim slucajem izgubila citavu obitelj,a nastavlja dalje sa osmijehom na licu? Koje priznanje predati kirurgu koji ne iskljucuje aparate koji prikazuju onu tanku liniju,dokaz smrti,nego i dalje vrsi reanimaciju i ne odustaje dok srce opet ne poskoci? Koju nagradu dati majci kojoj su saopcili da beba koju nosi ima male sanse z...

Kada bi se mnogi od nas ugledali u ptice, mogli bi zaista mnogo nauciti od njih. Tako su male, tako slobodne i zadovoljne nekim mrvicama ostavljenih za njih na nekom balkonu ili prozoru. Cesto se moraju same snalaziti kako znaju i umiju. Traziti hranu i vodu leteci kilometrima daleko nebi li ju pronasle. Uvijek se zadovolje samo sa malim. Jedu tek toliko da bi prezivjele. Djele svoje podrucje i sa ostalim vrstama ptica i zive svoj mali pticji zivot na jedan sasv im obican nacin. A sto je sa nama ljudima? Koliko nama treba da bi bili zadovoljni? I znamo li uopce biti icime zadovoljni? Jesmo li spremni na dijeljenje onog sto imamo, ili sve samo cuvamo za sebe? Koliko nama,,mrvics,,treba da bi bili sretni? Mi smo ona cudna neka vrsta. Nikad zadovoljni,nikad nam dosta a o dijeljenju onog sto imamo niti ne pomisljamo. Ako i pomislimo to je onda proracunato. Dajemo samo ako imamo sami korist od toga. Neznamo biti zadovoljni ni mrvicama. Neznaju neki biti ni zadovoljni sa ,,puno mr...

Kad vas zivot primora na neke drasticne mjere koje vam se nikako nece dopasti, kad vas osamari na nacin da vam se izgubi tlo pod nogama i kad od soka neznate gdje bi i kuda sa sobom, tesko je imati bilo kakvu nadu, vidjeti bilo kakvo svjetlo na kraju tunela u kog ste zasli. Upravo tada, najvise vjere i nade morate imati, jer samo tako cete se uspjeti pokrenuti i zapoceti iznova, od nule. Vjera i nada je ta koja nas pokrece, bez toga smo ko hodajuce ljusk e bez trunke zivota u sebi. Protiv prirodnih nepogoda tj.katastrofa se ne moze. Priroda u roku od nekoliko sekundi ostavlja covijeka doslovno na ulici, bez igdje iceg, zeleci pokazati svu svoju moc na najokrutniji nacin. Preko noci, primorani ste poceti zivot iznova, pod vedrim nebom, bez iceg, i tada sve sto imate, upravo su vjera i nada, one vam jedino pomazu docekati sljedece jutro, sljedeci novi dan i novu neizvjesnost. Sve dok disete, imate priliku iznova stvoriti novi zivot, doslovno od nule.Imate priliku izgraditi nov...

Jeste li od onih koji bodu ili su ubodeni? Trpite li raznorazne bolove izazvane tudjim ubodima ili ste vi ti koji bodu druge? Ozljede od raznoraznih letecih buba, predmeta ili biljaka ubrzo zarastu, ostavljajuci vrlo male ili skoro nikakve posljedice, no ubod nanesen ljudskim rijecima moze ostaviti trajne posljedice, rane od takvih uboda nikad ne zarastu i uvijek bole. Zasto neki ljudi imaju potrebu nekome nanosi bol rijecima i zasto uporno uzivaju nanositi drugima takvu bol? Zato jer su nekada i sami na takav nacin bili povrijedjeni i smatraju da i oni moraju na takav nacin iskazati svoj revolt prema nekome. Mnogi to svjesno rade, jer im to pomaze da se osjecaju moćnima. Vidjevši da su uspjeli nekog povrijediti hrane se njegovim bolom i patnjama, uzivaju u nanošenju boli jer se osjecaju jaki i nepobjedivi. Osobe koje su nesigurne, ljubomorne, ogorčene, osvetoljubive, gledat ce da vrate istom mjerom. Ubod rijecima je najbolniji ubod, jer ga osjecate direktno u srcu, a tamo su...

Sve u nasem zivotu ima svoj pocetak i kraj. Sve se dogadja sa nekom svrhom i razlogom, iako mi mnogo puta ne mozemo ili ne znamo dokuciti zasto se nesto desilo bas tako kako se desilo. Kad u svom zivotu naidjemo na raznorazne probleme, mnogi od nas odustanu. Odustanu u smislu da gube doticaj sa onom pozitivnom stranom u zivotu. Pocinju jedikovati nad sobom i nad svojim zivotom. Ako se i VI trenutno nalazite u nekom takvom razdoblju u svome zivotu, ako niste zadovoljni sa sobom, ljudima oko sebe, svojim poslom… tada je vrijeme da se trgnete i da ponovno stvorite svoje novo,, ja,,. Ono,, ja,, koje ce biti zadovoljno sa sobom, sa svojim zivotom i svijetom oko sebe. Svi imamo slobodnu volju, nitko nista ne mora ako to ne zeli. Ako niste zadovoljni sadasnjim zivotom, vrijeme je da stvorite novi zivot. Ali, prvo morate sebe promjeniti a ne druge. Od vas samih sve pocinje. VI ste alfa i omega svega. Cjeli se svemir nalazi u vama i samo ceka da bude otkriven. Pocnite ga otkrivati ve...

Kad je Bog stvarao grozdje, vjerojatno je na umu imao i sto ce od tog grozdja nastati, pa je ljudima usadio ideju da naprave sok od tog istog grozdja, da imaju za popiti kad ih uhvati zed. Medjutim, kao i u mnogo cemu, ljudi su pretjerali i u tome. Napravili su sok od tog istog grozdja, pospremili ga u bačve i skuzili da sto ono duze stoji to je bolje. Poceli su ga isprobavati na razne nacine. Neki bi taj sok pili samo u rijetkim situacijama, nazdravljali bi necemu ili nekome, veselili se i pjevali pijuci ga. No medjutim,neki su ga nastavili piti i bez povoda za slavlje. Neki bi danima utapali tugu u casici ,,dobrog vina,,jer kad je covjek razocaran bilo cime u zivotu,tada udri po vinu,nebitno kojem i kakvom,bitno da tece i da u njemu utopi svoju tugu,jad i bol. Nastavili pojedinci tako piti,iz dana u dan. Bas im se dopalo,pili bi bez nekog odredjenog povoda,sami ili u drustvu,sve jedno,bitno da se ima u casi. Pili bi tako danima,iz jedne bi case nastale dvije pa bi se i te dvij...

Svi se mi radjamo cistog srca i ciste duse. Neznamo za ljutnju,strah,zlobu,inat i mrznju. Kako odrastamo drustvo nas polako pocinje uciti tim negativnim emocijama. Odjednom znamo ispoljavati svoju buntovnost na razlicite nacine. U nekima te lose osobine ostaju citavog zivota. Neki misle da se samo silom,ubojstvima,ruznim rijecima i prijetnjama mogu rijesavati stvari. Kod nekih te lose osobine tokom zivota poprimaju sve veceg zamaha. Organizam nije naucen da s e nosi sa tolikim brojem losih emocija,sto tada na kraju eskalira nekom teskom bolescu. Nase srce nije organ koji bi se mogao nositi sa takvim emocijama. Lose emocije nisu nase prirodno stanje i kad tad nas organizam biva slomljen pod njihovim teretom. Da bi se dokazali drustvu koje ih je i naucilo tim nekim ,,losim emocijama,,mnogi bivaju uvuceni u taj nepovratni vrtlog,mrznje,bijesa i buntovnog ponasanja. To isto drustvo koje ih je naucilo tim istim losim emocijama,odjednom okrece ledja,govoreci,,on je los,...

Bio je to jedan sasvim obicni kasno ljetni dan. Zavrsili su ljetni praznici i djeca koja su pohadjala nastavu veselila su se ponovnom druzenju sa svojim vrsnjacima. Ja sam bila od onih koji su tek poceli pohadjati nastavu. Bila sam prvasic. Veselila sam se skoli,ucenju,igranju i druzenju sa svojim novim prijateljicama. Neke sam poznavala još iz vrtica,pa mojem odusevljenju nije bilo kraja kad smo i u skolskim klupama zavrsile zajedno. Bilo je to prekras no skolsko doba sa puno smijeha,puno igre i puno zabave. Ucili smo uz igru pa je skola bila pravo veselje i radost. Bili smo mjesovit razred i bilo nas je dosta u razredu. Imali smo jako dobru i dragu uciteljicu. Svi smo ju voljeli. Voljeli smo se i medjusobno,onako posbno,iskreno i djecje. Bilo je tu i prvih ljubavi i simpatija,onih dugotrajnih i onih kratkotrajnih. I moja je bila takva. Neznam koliko je trajala,ali bila je prava i obostrana. Jednog dana me na skolskoj klupi,taman prije pocetka sata pocekala ogromna koverta sa p...

Sigurno su se mnogima od vas u zivotu desile situacije kad ste sami sebi rekli,, eh da sam barem tada to znala, da sam barem tada to rekla, da sam barem tada to ucinila,,. Kad to sebi kazemo, znaci da je vec prekasno, imali smo priliku, sada je vise nemamo. Najgore je kad to shvatite prekasno, kad osoba kojoj ste to tada trebali reci vise nije ovdje sa nama. Zivot piše cudne price i nikada neznate kad odluci da ce svoju pricu d ovesti do kraja. Tesko se tada vratiti na pocetak i popravljati ulomke, jer sto je napisano, vise se ne brise to ostaje. Cesto se desi da vise nikad ne dobijemo priliku reci nekome hvala. Cesto se desi da nemamo priliku nekome reci koliko smo ga voljeli i koliko nam je znacio, iako smo mozda zivjeli daleko od te osobe, mozda smo svakog dana bili sa njom u mislima i nasim molitvama. Kad svane dan u kojem vise nemamo priliku bilo sto reci osim u mislima, mozemo samo zapaliti svijecu i zamoliti sve andjele neba da osobi koje vise nema ovdje sa nama prene...

Jedna stara izreka koja nam je svima dobro poznata kaze ,,Covijek uci dok je ziv,,,i sa time se u potpunosti slazem. Nikad nije prerano i nikada nije prekasno poceti ulagati u vlastito znanje. Ljudsko bice nije hodajuća enciklopedija da zna sve termine i pojmove na pamet, ali nesto sto ga jako interesira ili privlaci u tolikoj mjeri da to zeli malo podrobnije prouciti, uvijek moze zapoceti. Bilo da se spremate na samostalni pothvat bilo kakvog ucenja, najvaznije je da to sto ucite ili biste voljeli poceti uciti jako interesira. Sto znaci, da ste spremni odvojiti i vrijeme i novac, ako je u pitanju nekakav tecaj, da to naucite. Nemojte se siliti da nesto ucite ako vas to niti najmanje ne interesira. Sve sto radite ili biste trebali poceti raditi, morate raditi sa zeljom da to radite, u ovom sl. sa zeljom da naucite. Djecu nam od nižih razreda pripremaju za zivot, ali ne za zivot kakvog bi trebali zivjeti jednog dana kad porastu, nego im drustvo namece pravila sto bi to oni tr...

Obecati nekome nesto i ne odrzati svoje obecanje isto je kao da smo nekome sasuli bujicu lazi u lice. Ako se pitate zasto vam to kazem,reci cu vam da je to zbog toga sto je neodrzano obecanje takodjer laz. . Netko je vjerovao u nas,netko nam je dao svoje povjerenje i ocekivao da cemo svoju rijec danu i zvrsiti. Ne izvrsavanjem obecanog gubimo povjerenje osobe koja je racunala na nas. Ako niste sigurni da svoje obecanje necete moci izvrsiti,nemojte davati l azna obecanaj,nemojte obecavati samo zato da biste se nekog rijesili ili da biste to rekli eto tek tako da nesto kazete. Svojim laznim obecanjem mozete jako povrijediti osobu koja ocekuje da cete obecano i izvrsiti. Osobe cvrstog karaktera se nece nikada staviti u poziciju da nekome bilo sto obecaju a da pri tome nisu sto posto sigurne da ce svoju zadanu rijec moci i izvrsiti. Svojim obecanjem i njegovim izvrsenjem gradite svoj status osobe od povjerenja. Ljudi tada znaju da mogu na vas racunati,a kad netko moze na vas rac...

Nasa su sjecanja ono sto nas moze odvuci tamo gdje smo nekada bili,povezati nas sa osobama i dogadjajima kojih vise nema,uljepsati nam ili rastuziti dan... Sjecanja nam jedino ostaju kad neceg vise nema,kad je proslo,zaustavljeni trenuci u nasem srcu. Zaustaviti sadasnji trenutak i otici u proslost,znaci prisjecati se neceg. U nasem su srcu pohranjena sva lijepa i ona manje lijepa sjecanja. Ponekad nemozemo utjecati na to cega cemo se prisjetiti u odredjenom trenutku,jer nas neka osoba ili neki dogadjaj nesvjesno odvede tamo gdje mozda i ne zelimo biti,a to su nasa sjecanja. Ljudski je mozak kompleksna stvar,pamti cesto puta ono sto ne mora a zaboravlja ono sto mora. Emocije su te koje ga pokrecu,one biraju sto ce ostati u nasoj memoriji a sto cemo zaboraviti. Lijepo je ponekad otploviti u proslost,prisjetiti se nekih prekrasnih trenutaka sa dragim nam osobama,ali treba se znati vratiti u sadasnjost,jer sadasnjost je ono sto sada zivimo a proslost je ionako vec zavrsena i gotova st...

Kako znamo da smo se zaljubili? Pokuca li ljubav na vrata ili ulazi bez kucanja? Najavi li na bilo koji nacin da stize,ili dolazi nenajavljeno ko grom iz vedra neba? Dolazi li samo odabranima ili mi odabiremo nju? Znam da postoje odgovori na ta i slicna pitanja,al ja cu vam odati svoju tajnu…Kad nekog ugledamo po prvi put i kad kazemo ,,bila je to ljubav na prvi pogled,,onda mozemo shvatiti sto to znaci. A to znaci,trebalo je samo nekoliko trenutaka da nam se netko toliko svidi da sve nakon toga poprima boju ljubavi. Nemoremo nista znati o nekome a opet se zaljubiti. Ne moramo uopce biti u bilo kakvom kontaktu a mozemo opet tu istu osobu voljeti do neba. Bez obzira suprotstavili se tome svi ili nitko,od trenutka kad smo ga ili ju ugledali,disemo i postojimo samo za tu osobu. Slusamo samo sebe i svoje osjecaje,svoje srce i svoje misli koje plove do te osobe,doslovno svakog trenutka. Prestajemo biti mi i pretvaramo se u osobu kakva do tada nismo bili. Ne prepoznajemo vise ni sami seb...

Privlaciti ili odbijati nas moze sve oko nas. Zavisi koliko smo pozitivna ili negativna osoba. Ne kaze se uzalud,, sto zracis to i privlacis,,. To je nepisano pravilo i tajna citavog univerzuma. Sve polazi od nas kao pojedinaca. Sve prema cemu se odnosimo na lijep nacin,vraca nam se na isti nacin. Kad smo prema nekome ili necemu negativni,takodjer nam se vrati istom mjerom. Dobro se dobrim vraca,isto tako lose sa lošim. Privlacnost prema necemu ili nekome je onaj prvi glas u nama,kad nesto vidimo prvi put, a u nama nesto zatitra,svidi nam se na prvi pogled,onda kazemo da je to magnetska privlacnost. Nesto ili netko nas je obostrano privuklo U nekim zemljama postoji vjerovanje da i stvari imaju dusu i kad nam se tako nesto desi da ugledamo prvi put i odmah nam se na prvi pogled svidja tako jako da to pozelimo odnjeti kuci,to nas je doticna stvar privukla sama sebi,ona nas je sama odabrala iz nekog razloga. Takve stvari nam tada postanu najdraze,posebno ih cuvamo,cak imamo i posebn...

Koracati ovom Zemljom,bez obzira kojem narodu,vjeri i politickom opredjeljenju pripadali,bez obzira na jezicne barijere i bez obzira na ekonomsku situaciju,uzdignute glave i sa ponosom sto smo bas takvi kakvi jesmo i sto zivimo tako kako zivimo,naziva se dostojanstvo. Zivjeti ovaj zivot na nacin kako najbolje znamo i mozemo,nasa je duznost. Duznost nam je takodjer i pustati druge da jednako tako zive svoje zivote na nacin koji su sami odabrali i ne im se mjesati u njihov odabir ni na koji nacin. Svatko ima pravo zivjeti svoj zivot na nacin koji je sam odabrao,sto znaci da je to njegov osobni odabir,a ne odabir bilo koje druge osobe. Duznost nam je brinuti se za vlastite zivote . Duznost nam je ne mijesati se u neciji odabir vjere,nacionalne pripadnosti,politicke orijentacije…,jer sve se to smatra povredom ljudskog dostojanstva. Ovdje smo svi sa istim zadatkom da svoj zivot zivimo na nacin kako nama to odgovara,sto znaci,ono sto sami odaberemo,samo je nasa svjesna odluka i u tu na...

Zivjeli vi u gradu ili selu,kuci ili stanu,netko pored vas ili preko zida vas sigurno zivi ,osim ako niste sretnik da zivite sami udaljeni od svih. Kodeks lijepog ponasanja trebao bi vrijediti za sve i uvijek. Trebalo bi znati sto je lijepo ponasanje i na vlastitom dvoristu i u stanu. Mnogi do tog ,,pristojnog ponasanja stanovanja,,nisu niti iz bliza dosli. Masa ljudi zivi u stanovima u kojima vlada tj.trebao bi vladati kucni red,ne samo od 23h-06h nego citav dan i citavu noc. Posto i sama zivim u stanu,upoznata sam sa cudnim zvucima dragog mi susjeda ili susjede( jer nikad ne mogu ustanoviti koji je spol doticna osoba) kojima se bas oko 23 h prohtjelo da izvtaju busilicom neku rupicu u zidu,rupica je ako doticno busenje prestane za nekoliko min.,a rupetina je kad to busenje traje i traje i kad pocinjem zazivati sve svece da dragog mi susjeda ili susjedu opomenu nekim znakom sa nebesa ili u najgorem slucaju,barem da im busilica odkaze poslusnost istog momenta. Imam i onih ili onog ...

Idealan zivot od strke grada,od udisanja prasine,smoga i dima,daleko negdje u brdima,gdje vas jutrom umjesto elektricne budilice budi pjev kokota i ptica,gdje vas oštar planinski zrak poziva da skuhate prvu jutarnju kavu,izadjete umotani u svoju najdrazu dekicu i gledate izlazak sunca nad Bavarskim alpama,gdje vlada toliko nestvarna tisina da se pitate jeste li zivi i jeli moguce da se ne cuje gradska vreva,trube automobila i sirene ambulantnih kola…? Gdje jedan izlazak sunca na vas ima takav ucinak da se citavog dana osjecate kao u nekoj caroliji…Mogli bi tako ostati sjediti i gledati tu rajsku ljepotu citavog dana,ne radeci apsolutno nista,samo da stojite i gledate i nebi vam bilo dosadno,toliko vas opcini ta predivna brdska priroda. Ako ipak odlucite prosetati,male sljuncane stazice vodit ce vas u svim smjerovima. Prolazit cete pored prekrasnog alpskog cvijeca,vidjet cete u daljini prvog susjeda koji je svoje kravice izveo u jutarnju setnju i pozeljet cete popiti salicu toplog m...

Jos kao malu djevojcicu,ucili su me da trebam stedjeti. Uvijek bih dobivala nekakve novce od rodbine,roditelja i uvijek bi ih spremala u velikog plasticnog zlatnog zeca koji je stajao u uglu prozora. Bio je caroban,sigurna sam,jer je uvije bio pun. Stajao je uvijek u lijevom uglu starog prozora,tamo mu je bilo mjesto. Mislim da sam ga dobila jednom za Uskrs al nisam sigurna. Gledala sam ga s poštovanjem i divila mu se. Obozavala sam ga primiti u ruke,protresti i cuti zveckanje metalnih novcica. Kad bi se metalni novcici skupili do vrha,zeca bi trebalo okrenuti na glavacke i pošteno tresti sve dokle i posljednji novcic ne ispadne iz njega,zato sto zeko nije imao drugi otvor,nego samo taj u koji bi se stavljali novcici. Sjecam se da je jednom bio toliko pun,da su mu novcici s gornje strane izlazili van. Obozavala sam tog zeca,zaista je bio poseban…Kasnije kad sam krenula u skolu,dobila sam crvenu drvenu kocku za novcice. Ona je na svu srecu imala dva otvora,sa gornje strane jedan ...

Onog trena kad ste donijeli odluku da cete u svoj zivot pustiti drugo bice neke drage i simpaticne životinjske vrste, potpisali ste nevidljiv kodeks zvan,, Ja sam ti sve na svijetu,, . Tim kodeksom obvezali ste se brinuti i cuvati to bice, igrati se sa njim svakodnevno, voditi ga veterinaru i kad nije bolesno, preventive radi, obvezali ste se hraniti ga, dati mu vodu, cistiti ga... Pustili ste to bice u svoju obitelj i tim cinom pr ihvatili da bice postane vas clan obitelji, sto znaci, sa vama je do kraja zivota, ima sva prava ovog svijeta da se odnosite prema njemu sa puno ljubavi i postovanja. Neka vam ni na pamet ne pada da ga se pokusate rijesiti ostavljanjem na cesti, sumi ili nekom drugom mjestu, kad vi morate na put, godisnji odmor ili sl. Neka vam se nikad ne desi da na to isto bice dignete ruku zbog neceg sto je ucinilo. Neka vam ne padne na pamet da ga odbacite prvom prilikom kad oboli.... VI ste njemu sve na svijetu, tu ljubav nesebicno vam pokazuje svakim danom, prica s...