MRVICE ZIVOTA

Kada bi se mnogi od nas ugledali u ptice, mogli bi zaista mnogo nauciti od njih. Tako su male, tako slobodne i zadovoljne nekim mrvicama ostavljenih za njih na nekom balkonu ili prozoru. Cesto se moraju same snalaziti kako znaju i umiju. Traziti hranu i vodu leteci kilometrima daleko nebi li ju pronasle. Uvijek se zadovolje samo sa malim. Jedu tek toliko da bi prezivjele. Djele svoje podrucje i sa ostalim vrstama ptica i zive svoj mali pticji zivot na jedan sasvim obican nacin.

A sto je sa nama ljudima? Koliko nama treba da bi bili zadovoljni? I znamo li uopce biti icime zadovoljni? Jesmo li spremni na dijeljenje onog sto imamo, ili sve samo cuvamo za sebe? Koliko nama,,mrvics,,treba da bi bili sretni?

Mi smo ona cudna neka vrsta. Nikad zadovoljni,nikad nam dosta a o dijeljenju onog sto imamo niti ne pomisljamo. Ako i pomislimo to je onda proracunato. Dajemo samo ako imamo sami korist od toga.

Neznamo biti zadovoljni ni mrvicama. Neznaju neki biti ni zadovoljni sa ,,puno mrvica,,.Oni koji imaju mnogo,jos bi vise htjeli. Gomilaju kao vjeverice za zimnicu a ne razmisljaju da mozda nece prezivjeti tu zimu.

Ovaj bi zivot svima bio prekrasan da znamo uzivati sa mrvicama,jer tada bi znali cijeniti kada bi imali vise. A svemir voli zahvalnost za male stvari i onds nam salje i one vece.

Ugledajmo se u ptice,postanimo zadovoljni sitnicama da bi nam zivot darovao i vise. Jedino nam srce nesmije biti ispunjeno mrvicama osjecaja, sve ostalo slobodno mozemo odbaciti ako do toga dodje. Srce je jedini organ koji mora biti ispunjen samo velikim stvarima, prekrasnim osjecajima a najvise zahvalnoscu za ono sto imamo u ovom trenu, bas sada, pa makar to bile i samo mrvice.