JEDNA DJECJA SIMPATIJA

Bio je to jedan sasvim obicni kasno ljetni dan. Zavrsili su ljetni praznici i djeca koja su pohadjala nastavu veselila su se ponovnom druzenju sa svojim vrsnjacima. Ja sam bila od onih koji su tek poceli pohadjati nastavu. Bila sam prvasic. Veselila sam se skoli,ucenju,igranju i druzenju sa svojim novim prijateljicama. Neke sam poznavala još iz vrtica,pa mojem odusevljenju nije bilo kraja kad smo i u skolskim klupama zavrsile zajedno. Bilo je to prekrasno skolsko doba sa puno smijeha,puno igre i puno zabave. Ucili smo uz igru pa je skola bila pravo veselje i radost.

Bili smo mjesovit razred i bilo nas je dosta u razredu. Imali smo jako dobru i dragu uciteljicu. Svi smo ju voljeli. Voljeli smo se i medjusobno,onako posbno,iskreno i djecje. Bilo je tu i prvih ljubavi i simpatija,onih dugotrajnih i onih kratkotrajnih. I moja je bila takva. Neznam koliko je trajala,ali bila je prava i obostrana. Jednog dana me na skolskoj klupi,taman prije pocetka sata pocekala ogromna koverta sa pismom i srcem. Nije to bilo veliko pismo,samo obavijest da me se jako voli,da mu se svidjam i cak se i potpisao i kasnije mi i priznao svoje simpatije. Vecu kovertu nikada poslije vise od nikog nisam dobila,al bila je prava djecja,iskrena,takve samo djeca mogu stvoriti. Koliko je ta nasa simpatija potrajala vise se ne sjecam,sjecam se samo da je bilo jako veselo i jako simpaticno. Takve stvari vam ostaju u sjecanju kao draga i trajna uspomena,takve se stvari ne zaboravljaju. Nisam na zalost sacuvalatu kovertu i pisamce,al mi je ostalo urezano u sjecanju kao simpatican dogadjaj,pun prave djecje iskrenosti i radosti. Jedna vrlo draga uspomena iz skolskih dana koja se vise nikada nije ponovila,al ostaje trajno sacuvana u sjecanju i srcu,nesto sto mi izmami osmijeh na lice svaki puta kada se toga sjetim,nesto iskreno,drago i djecje.