TRKA ZIVOTA

Mi smo poput trkaćih divljih konja, ali za razliku od njih, mi ne uzivamo u svojoj trci, ne primjećujemo stvari, ljude i dogadjaje pored kojih jurimo, ne zastanemo diveći se prirodi poput tih divljih jurecih konja...

Od rodjenja smo u nekoj trci...
Trčimo u vrtic, skolu, fakultet, posao...
Žurimo odrasti, žurimo postati,, veliki slobodni ljudi,, koji znaju upravljati svojim zivotima, a na kraju ispadne da drugi upravljaju nama i nasim zivotima, ti drugi nas uce kako trebamo izgledati, govoriti, kuda, kako i kada ici i niz drugih stvari.
Zaboravljaju da nas puste, oslobode nam uzde, puste nas da sami odaberemo hocemo li juriti kasom ili cemo ici nekim umjerenim tempom i uz put kojim prolazimo a zove se zivot, znati ponekad zastati i uzivati u prizoru pred nama.

Da nam se jednog dana nebi desilo da smo u toj trci zaboravili i zivjeti, moramo nauciti kako stati i uzivati u trenutku, koji se zove ,,sada i ovdje,, da nebi bilo prekasno kad jednog dana tako jureci stignemo do kraja nase staze i u tom nasem trku nismo ni sigli podraviti zivot i da smo putem izgubili same sebe.

,,Put od tisucu milja zapocinje jednim korakom,, a ne jednim trkom.
Na sve u zivotu mozemo stici ne jureći kroz njega, ne jureći glavom bez obzira i pritom na tom putu jurnjave, gaziti po svemu i svima koji nam se nadju na putu.

Budimo poput trkaćih konja koji jure ali znaju stati i uzivati, diviti se trenutku koji se zove zivot, jure zbog uzivanja a ne zbog razloga da sto prije stignu do svog cilja.
Sami odlučujemo hocemo li na kraju svoje trkaće staze zvane zivot naci nesto ili na kraju te staze nece biti nikog i niceg, samo praznina, samoća i ništavilo.