SKRIVENA
Cesto puta tako ode, sama, daleko od svega, malo se sakrije u svoje,, malo zeleno carstvo,, malu šumicu, koju je jos njen djed dobio od svog djede...
Voli hodati tim mekanim stazicama posutim lišćem, diviti se mahovini, slusati ptičji pjev, diviti se malim gljivama sto rastu uz put...
Voli tako ponekad otici kada pozeli mir od svih i svakog.
Ovdje je nitko ne trazi, tu ima svoj mir.
Uvijek kad dodje, nesto novo primjeti, cuje neku ptičicu koju do tada jos nije cula i uvijek se na novo zadivi tim malim šumskim carstvom.
Ponekad tako dolazi i satima sece, zaboravi na vrijeme, jer ju zaokupe mala šumska stvorenja. Umorna od svega, jedino joj šumica unosi mir i svježinu.
Nije od nih koji secu po trgovinama i ispijaju kave na gradskim trgovima, ona ide tamo gdje ju srce vuce.
Tamo je svoja, tamo je sigurna. Sakrivena od citavog svijeta mirno ceka da prodje emotivna oluja, kako bi se poput malog laneta vratila odakle je i dosla.
Kada nije tjelesno u toj šumici, vraca joj se mislima, jer tamo joj je komad srca ostao i jedino tamo moze cuti šapat svoje duse. Jedino tamo moze cuti otkucaje vlastitog srca i tisinu vlastitih misli, ima osjecaj da joj šumica prica svoju pricu sa svakim otpalim listom i voli onaj osjecaj kad ju pronadje samo jedna sunčeva zraka i nitko vise.
Kad sjedne na panj i ako bude jako tiha i mirna, moze cuti sto joj panj prica, moze osjetiti njegovu bol...
A kad se nasloni na neko veliko stablo, stablo kao da pocinje disati zajedno sa njom, kao da postanu jedno.
I zbog toga i mnogih drugih prekrasnih stvari koje joj šumica pruza, ponovo ce se vratiti, ponovo naci svoj izgubljeni mir,,napuniti baterije,, i vratiti se svemu sto je ostavila.
A šumica ce ostati gdje je i bila,cekajuci njezine lagane korake,cekajuci njezine dodire na svome liscu i jos jednom joj pruziti utociste kad joj to bude najpotrebnije.
Primjedbe
Objavi komentar