Oduvijek je u ljudskoj prirodi usadjen gen o samopomoći i pomoći drugima. Naravno da ce mo uvijek gledati prvo sebi da pomognemo, jer ako sebi ne pomognemo, kako cemo bilo kome drugome? Odlicno funkcioniramo kao društvo, koje je uvijek spremno pomoci u raznoraznim akcijama; darivanju novca, potrepština, pomažemo i kad sve gori ili se potapa, pomažemo svi kad do toga dodje. Napominjem,, svi,,. Al zasto to uvijek zakaže kad je u pitanju pomoc nas kao jedinki, kad nema tih akcija doniranja i sakupljanja? Da li je nama ljudima lakse izvaditi koju kunu iz dzepa kad vidimo da svi drugi oko nas to rade? Mislimo, daju drugi, dat cu onda i ja. A sto kad netko padne na ulici? Ljudi se svakodnevno ruse, bilo zbog bolesti, nemoci, slabosti... E tu vec zakazujemo kao pojedinci. Skupljaju se tako male grupice ljudi oko isto tog jadnika sto lezi na cesti, padaju komentari tipa: sigurno je pijan, nadrogiran, nemoj ga dirati, netko ce mu vec vec pomoci. I nekim misterioznim cudom svima fale kune na mobilnom, tako da nitko nemoze pozvati ni hitnu. I onda se ipak u toj svoj nevolji nadje,, jedna dobra dusa,, koja uskače i pomaze unesrećenom, dok grupice i dalje samo gledaju i nitko ni da prstom mrdne. To je nesto sto nikada necu moci shvatiti. Ne dižemo se starijim osobama i ne prepuštamo im svoje mjesto u autobusu da sjednu. Ne puštamo nikog preko reda na salterima, bilo da je trudnica, starac ili osoba u invalidnim kolicima, ne puštamo slijepe, jer oni ionako nevide pa neznaju sta se desava... I tisuce bi takvih primjera jos mogla navesti. Svakodnevno se takve stvari desavaju i svakodnevno padamo na tom ispitu ljudskosti. Svaka cast izuzecima, na zalost, malo ih je al ih ipak ima. Treba li nam svima bon ton, da ga dobro pročitamo i naucimo na pamet od rijeci do rijeci? Mislim da da. Kakve cemo to generacije othraniti, kad ni sami nismo dobri ljudi.? Kakvi li ce onda oni ljudi biti kad nemaju primjera od kojih bi naucili kako imati empatiju za ljude oko sebe? A dobar covijek je svatko, dok svoju dobrotu ne drzi rezerviranu samo za sebe, vec ju nesebicno daje ljudima oko sebe. I da se vratim na pitanje u naslovu teksta,,jesmo li zaista spremni pomoci,,? Moj odgovor je,, ne,,Sve dok letimo kroz zivot ne mareći za nikog osim za sebe, ne mozemo ocekivati niti da ce netko dr. mariti za nas.
Primjedbe
Objavi komentar